PRIČE (2)

Bismillahi Rrahmani Rrahim,

JABUKA

Bio je lijep i sunčaj julski dan. Odlučih da sa porodicom odem na selo kod punice. Uskoro sam šetao po prekrasnoj bašti koja mi je ličila na seharu prepunu prelijepog zelenog ruha. Neposredno uz baštu tekla je zelena rijeka. Žubor njenih planinskih valova me potsjećao na prizore iz knjige čarobnih priča i bajki. Osjećam da u mojoj duši svjetluca neka čudna poezija koja me naprosto tjera da u svakoj travki, u svakom cvijetu, u cvrkutu ptica i žuboru valova osjećam i vidim Božije prisustvo. Vidim Božije Znakove. U što god pogledam, vidim da je to što gledam stvorio Svemogući i Sveznajući Stvaralac Allah. Njegovo stvaranje je najuzvišenije i najljepše. Mi ljudi ponekad ne vidimo tu ljepotu Božijeg stvaranja. Ne vidimo je jer nemamo oči koje bi tu ljepotu vidjele. Nemamo uši koje bi čule najljepšu molitvu kojom svaka travka, svaki cvijet i cvrkut ptica slave i veličaju Tvorca svih svjetova Allaha, dž.ž. Pa zar nije neizmerna sreća i blagodat imati za Tvorca tako Veličanstvenog i Uzvišenog Gospodara? I tako dok šetam po toj bašći za trenutak zastadoh kod stabla jabuke. Grane su joj se povijale prepune obilnog roda. Da li da otkinem jednu od tih sočnih jabuka? Razmišljam: To je bašća moje punice. Mi smo blizak rod. Često se međusobno posjećujemo i pomažemo jedni druge. Bezbroj puta nam je brala i donosila te jabuke. Sigurno mi ne bi zamjerila da i ja sam uberem jednu. Da li da to uradim? Osjećao sam se nekako nesigurnim, jer mi je negdje u dnu moje duše bila jedna mrvica sumnje da nemam pravo da otkinem jednu od tih jabuka. Ipak, na kraju učini mi se da u tome nema nikakvog grijeha, pa ubrah jednu jabuku i pojedoh je. Poslije nastavih da šetam i da se divim uzvišenosti i ljepoti Božijeg stvaranja. Ubrzo zaboravih tu jabuku i nisam više razmišljao o tome. Naveće se vratismo kući. Ta prelijepa šetnja me je naprosto preporodila. Bio sam svjež i odmoran, pa ubrzo zaspah..Lagani i ugodni snovi mi obaviše dušu. Ta ljepota snova je trajala do pred sabah. U jednom trenutku na snu mi se prikaza jabuka koju sam prethodnog dana ubrao pa mi jedan glas reće da nisam smio ubrati tu jabuku bez odobrenja i da trebam zatražiti halal od svoje punice. Bio sam iznenađen i zbunjen. Sa nevjericom sam posmatrao tu jabuku i u mislima pitao taj glas kako može biti grijeh ubrati jabuku u bašti najbliže rodbine? Glas je bio neumoljiv i jasan. Nisi je smio ubrati i trebaš tražiti oprost. Uskoro se probudih. Mom iznenađenju nije bilo kraja. Bio sam zatečen, jer moja predstava o tome šta jeste, a šta nije grijeh je očigledno bila pogrešna. Odmah krenuh do punice, pa joj ispričah moj san. Ona mi halali tu jabuku. Nakon tog događaja često razmišljam o tuđem haku. Razmišljam o tome kako nam malo fali da povrijedimo tuđa prava. Kako nam malo fali da zgriješimo prema svojim najbližima, prema prijateljima, komšijama i drugima. Pitam se kako ćemo se na Sudnjem Danu opravdati za svaku izgovorenu riječ, za svako učinjeno djelo, za svaki naš pogled, za svaku misao? Kako ćemo se opravdati za manje ili veće grijehe koje ćemo u toku našeg života pokupiti na vjetrometini ovog dunjaluka? Ipak, i u toj brizi ima svjetlo. Ima nada da će nam naš Milosrdni Gospodar primiti naša dobra djela i da će nam oprostiti naše grijehe. Sasvim je sigurno da je za nas vjernike pripremljena najljepša i najvrednija nagrada kod našeg Milosrdnog i Plemenitog Gospodara Allaha,dž.š.