Bismilahi Rrahmani Rrahim,
Čovječanstvo je u svojoj istoriji pravilo razne greške. Najveća od tih
greški je, bez sumnje, zabluda o religiji. Vodimo polemike o tome da li postoji
ili ne postoji Bog, imamo li ili nemamo dokaze da postoji Bog, koja religija je
prava religija, itd.? Sveštena lica i drugi tumači religije, daju nam
apstraktne teološke dokaze koji nemaju nikakvo znanstveno utemeljenje. Imam
utisak da ni jedan od tumača religije ne zna šta je to religija. Danas, u
trećem mileniju, religiju nam tumače istim jezikom kojim su je tumačili u
dalekoj prošlosti. Kada neko pokuša da religiju tumači jezikom trećeg milenija
odmah ga proglase nevjernikom i odbace savremena naučna tumačenja fenomena iz
religije. Na primjer, kada sam pokušao da o religiji govorim jezikom današnjeg
vremena sveštena lica su kategorično odbacila ta moja tumačenje religije tvrdeći
da ta tumačenja nisu u tradiciji ashaba i taabina koji su živjeli prije hiljadu
i petstotina godina kada nauka nije ni postojala. Kategorično su odbacili
savremena znanstvena tumačenja religije. Božiji dokazi su svugdje oko nas, a i
u nama samima. Te dokaze ne vidimo. Ne vidimo ih jer naše oči mogu vidjeti samo
empiriju. Mogu vidjeti samo datu objektivnu stvarnost. Međutim, ne mogu vidjeti
bit i suštinu te stvarnosti. Na žalost, tumači religije, u pravilu, ne znaju
šta je to objektivna, a šta je misaona stvarnost. Ne znaju kakav teret će
ponijeti na svojim plečima kada na ahiretu budu odgovarali za svoja nenaučna i
pogrešna tumačenja religije.
Zašto pravimo greške u tumačenju religije?
Pravimo ih iz dva razloga. Prvi razlog je nepoznavanje specijalnog
principa relativnosti u relaciji stvoritelj - stvoreni. U relaciji: Bog-čovjek,
Bog egzistira u svijetu Stvoritelja, a čovjek u svijetu stvorenog. To su dva
egistencijalno različita svijeta. Oba ta svijeta egzistiraju prema svojim
vlastitim zakonima egzistencije i postojanja. Te egzistencijalno različite
svjetove međusobno razdvajaju zakonitosti distance. Te zakonitosti ću objasniti
na jednom primjeru iz našeg svakodnevnog života. Čovjek proizvodi olovke. U tom
primjeru čovjek egzistira u svijetu kreatora, ili uslovno rećeno, u svijetu
stvoritelja, dok olovka egzistira u svijetu stvorenog. To su dva
egzistencijalno različita svijeta koja imaju svoje vlastite zakonitosti
egzistencije i postojanja. Uporedimo relaciju: Bog-čovjek sa relacijom: čovjek
- olovka. Čovjek tvrdi da ne postoji Bog. Ne postoji, jer ga ne vidi, jer sa
njime ne može komunicirati i nema dokaze da zaista postoji Bog. Identičan
primjer imamo i u relaciji: Čovjek-olovka. Kada bi olovke mogle da na neki
način međusobno komuniciraju zaključile bi da nemaju svog tvorca. Nemaju ga jer
ga ne vide, jer sa njime ne mogu komunicirati, te nemaju dokaze da zaista
postoji čovjek.
Bog je čovjeku dao razum, pa mu je omogućio da vidi i jedan dio svijeta
kojeg skrivaju zakonitosti distance. Omogućio nam je da svojim vlastitim očima
vidimo i neke od Božijih skrivenih tajni. Te tajne možemo vidjeti uz pomoć
reverzibilne metode, tj. metode obrnutog inžinjeringa. Možemo u svakom Božijem
djelu otkriti bezbroj dokaza da je ta djela zaista stvorio Svemogući i
Sveznajući Stvaralac. Te dokaze možemo čak i snimiti današnjim modernim
tehnologijama. Možemo ih snimiti i cijelom svijetu pokazati da je svijet zaista stvoren i da ga je stvorio
Razumni Tvorac. Na žalost, to ne radimo. Ne radimo, jer takva istraživanja, kako mi ponekad kažu, nisu u tradiciji ashaba i taabina, neka je Uzvišeni Allah, dž.š. zadovoljan sa njima.
Mislim da će tumači religija na Sudnjem danu
biti pitani zašto nam nisu rekli istinu o religiji i istinu o Bogu. Bit će pitani
zašto nisu dozvolili istraživačima iz trećeg
milenija da daju egzaktno naučno tumačenje religije. Zašto se nisu potrudili da
spoznaju nauku iz ovog našeg današnjeg vremena? Zašto u trećem milenijumu religiju
tumače jezikom iz prastarnih vremena kada nauka nije ni postojala?
