PJESME IZ BAŠTE MOJE DUŠE

Bismillahi Rrahmani Rrahim,

Olovka od cvijeća

Kažem sam sebi:

Uzmi olovku od cvijeća.

Neka ti stihovi budu leptiri.

Neka ti miris ruže

bude mastilo.

Posadi sjemenke iz svoje duše.

Izaberi najljepše koje imaš,

od smaragda i dijamanata,

koje u bašti tvoga srca

ponekad izrastu.

Piši, stalno piši,

sve dok budeš imao

dovoljno snova

za mastilo tvoga pera.

Šta je za mene pjesma?

Pjesma je za mene sjemenka

koju posadim u bašti moje duše,

pa čekam da izraste.

Tako postanem baštovan.

Mlade stabljike njegujem

Otkucajima svoga srca.

Okitim ih cvijećem

iz mojih snova.

Od krila leptira im napravim

cvijetne haljine

za mlade nevjeste,

pa im se udvaram.

Recitujem im pjesme

iz cvrkuta poljskih ptica.

Od sunčevih zraka im napravim koprenu.

Mladenke, lijepe i nagizdane

uhvate se u kolo udavača.

Uskoro dodju prosci,

pa iz kola odvedu najljepšu nevjestu.

PJEŠČANI SAT

Život je pješčani sat.

Sitni pijesak prosipa sekunde,

minute, dane i godine,

pa nam od njih,

još za našeg dunjalučkog života,

pravi nadgrobni spomenik.

Gledam svoje lice,

pješčani sat se rascvjetao u bore,

a u njima sunčane pjege,

sa izgorjelim otkucajima dunjalučkog vremena.

Sitna zrnca pijeska

skinuše snijeg sa planine,

pa mi okitiše kosu.

Nek' se vidi bijeli behar

što cvate u jesen života.

Nema više puteljaka iz mog djetinjstva.

Sitni pijesak ih već poodavno zatrpao.

Nema tračnica kojima je voz života,

prevozio moje srednjoškolske dane.

Nema ni spomenara.

U njima je već sve zapisano,

pa nema više šta da se doda.

Treba još samo,

da se slovima iz pješčanog sata,

na nadgrobnom spomeniku života,

sitnim zrncima pijeska

napise moje ime.

Starcu s ulice

Ostarjele godine si natovario

u vreću punu kamenja,

pa je nosiš na plećima.

Teret težak – pretežak.

Djetinjstvo ti se pretvorilo

u bore na licu.

U kosi ti izrasle

bijele rade,

pa pletu tananu mrežu

da u njoj umrlo sunce

novi san usnije.

Dragi Bože

Hvala Ti što mi darova

oči koje vide.

Hvala Ti što mi darova

uši koje čuju.

Hvala Ti što mi darova Sebe.

A šta da ja Tebi darujem?

Ja imam samo dušu

u kojoj meleki

Tebi sedždu čine.

Moja tuga

Uzvišeni Allah nam kaže:

Učite, čitajte i razmišljajte,

idite ka putevima znanja.

Ja Ga poslušah.

Poslušah svog Plemenitog Gospodara.

U mraku dunjaluka uhvatih pticu od svjetla,

otkrih gnijezdo u kojem nosi jaja zlaćana.

Uzeh pero i nasuh u njega mastilo od svjetla,

pa rekoh: Dođite draga braćo,

dođite da ugasimo mrak,

iz svakog oka i svakog srca.

Daću vam svima zvijezde blještave,

nekom devet, nekom tri, a nekome jednu,

pa ćete vidjeti čuda neviđena.

Nasta mukli tajac. Braća se zgledaše,

pa rekoše: Šta to ovaj nama priča?

Kakve zvijezde blještave?

Kakvo je to mastilo od svjetla?

To su samo bajke prijašnjih naroda.

Pa okrenuše glavu.

Tog trenutna osjetih veliku bol u duši.

Sva nebeska svjetla se pogasiše. Nesta duge

koja je najavljivala svitanje nove zore.

Čaki i sunce gorko zaplaka.

Takva rijeka gorčine još nigdje nije potekla.

Srce mi tiho šapnu: Ne sikiraj se.

Nije svjetlo za slijepe.

Nekako se smirih. Uzeh devet svjetiljki,

pa tri, pa jednu. Od njihovog svjetla načinih

serđadu za moje srce,

i molitvu za moju dusu.

Zvjezdani at

Oblak je moj jedrenjak

s kojim plovim do sunca.

Zvijezde padalice su moji galebovi.

Na nebeskom moru svjetionik

sa devetnaest i sedam

nebeskih svjetiljki.

Uzeh te svjetiljke,

pa na svom jedrenjaku

doplutah do zemlje.

Evo vam braćo vaše oči.

Evo vam vid sunca.

Pogledajte, progledajte.

Imam svjetla za sedam mora.

Imam sunca za devetnaest gora.

Od tog svjetla napravite

zvjezdanog ata,

pa se popnite do najviše zvijezde.

Nasta tišina.

Nasta tajac.

Moja braća ne htjedoše da plove

na krilima zvjezdanog ata,

Gledaju me mrklim očima

U njima im mrkle strijele

Ubiše mi dušu, ubiše mi srce

pa sada mrtav hodam po ovom dunjaluku.

Ikre

Draga braćo,

Uzvišeni Bog nam reće:

Ikre Bismi Rabike,

a nevjernici umjesto nas

popeše se u nebeske bašte

pa sada ubiru zvjezdane plodove.

Nevjernici umjesto nas

uzeše vodu,

pa od nje napraviše svjetlo

da nam oči ne budu slijepe,

a mi tiho šapućemo:

Ikre, ikre, ikre.

Nevjernici uzeše olovke

pa napisaše knjige

u kojima raste zrnevlje znanja,

a u našim rukama se

kukolj rascvjetao.

Ajnštajn napravi uzde

da ukroti vatrenog ata

iz srca zemlje,

a mi zadivljeni

gledamo iz prikrajka

kako se taj at

brzinom svjetla

penje ka nebu.

Jeste li čuli za Arhimeda i Teslu,

Paskala, Vata, Faradeja,

Mendeljeva i mnoge druge?

U rukama im izvor

iz kojeg, umjesto vode, teče svjetlo,

a mi žedni i jadni,

dolazimo na taj izvor,

pa od njih krademo

poneku kap znanja,

i tiho šapućemo:

ikre, ikre, ikre.

Draga braćo,

Zamolih Boga da nam spusti s neba

poneku baklju svjetla,

pa vam donesoh,

devet zvijezda, pa tri, pa jednu,

donesoh vam i devetnaest duga

sa sedam prekrasnih boja,

a vi slijepi i čoravi,

pa mi kažete:

Možda je to pokuđeno,

možda je to grijeh.

Ashabi nisu spominjali te zvijezde,

Nisu se penjali na nebo da dodirnu

tu zvijezdu svjetlicu.

I okrenuste glavu.

Sada iz prikrajka dunjaluka

virite nevjernike,

pa ih molite za poneku kap znanja,

i tiho šapućete:

Ikre, ikre, ikre.

Allah je najljepše svjetlo

Dragi Bože,

Razmišljam o blagodatima dunjaluka,

pa se pitam:

U kojoj bašći raste

najljepši cvijet?

U kojoj bajci je skriveno

najvrednije blago?

Tad' mi melek iz moje duše reće:

Ima jedno vječno svjetlo.

Ima jedan vječni sjaj.

Od tog sjaja nasta đennet,

Od tog svjetla nasta raj.

Ima jedna Riječ,

umilna i draga,

koja vrijedi više

od najvećeg blaga.

Koja je to Riječ?

Srce mi tiho šapnu:

Odgovor je samo jedan.

Allah je najljepše Svjetlo.

Samo Je Allah Jedan.

Kur'an

Kur'an je svjetlo koje govori.

Kur'an je oko koje nas gleda.

Kur'an je duša

u kojoj meleki

Uzvišenom Allahu seđdu čine.

Kur'an je đennet

čije bašće se prostiru

od našeg srca

do naše duše.

Sve cvijet do cvijeta,

dragulj do dragulja.

Đennetske hurije

došle ovdje do nas

u naš dunjaluk.

Donijele nam đennetske darove:

Svilene serđade,

zlaćane tespihe,

i glas ezana sa minareta.

Došli i meleki

da broje seđde,

pa zikre:

Naš Milosrdni Gospodaru,

neka je za svagda,

slavljeno i hvaljeno

sveto ime Tvoje.

Slike iz dnevnika mog života

Prvi dan

Draga braćo,

Želim da vam danas nešto kažem,

ali, vi nemate uši kojima ćete čuti,

nemate oći kojima ćete vidjeti.

Samo govorite: «Ne razumijemo» i «Ne znamo»!

Pa, kako ćete znati,

i kako ćete razumjeti,

kada ste u treći milenij

donijeli misli iz kamenog doba?

A dunjaluk vam omilio.

Samo gledate šarene laže života,

pune raskoši,

i raznih divota?

Sedmi put vam kažem,

i devetnaesti put vam kažem:

Dužni ste da iz Kur'ana

uzmete prelijepe dragulje

učenosti i znanja

da vam kalem i pero u ruci

budu draži od vaših imanja.

Dužni ste da otvorite

devet skrivenih knjiga,

tri, i još jednu,

pa će nestati svih vaših briga.

Iz njih će vas obasjati svjetlo nebeskih kandilja.

Vaše bašće će biti prepune raznih blagodati,

i raznovrsnog obilja.

A vi mi rekoste:

«Šta to ti nama pričas?

Možda je to pokuđeno. Možda je grijeh,

da koprenu mraka sa naših očiju ti skidaš.

Drugi dan

Draga braćo,

Danas vam donesoh najljepši dar.

Donesoh vam slike Božije moći

iz svijeta nevidljivog atoma.

Ja Rabbi.

A vi, namrgođena lica,

okrećete glavu i govorite:

«Pa, takve slike nisu gledali ashabi“.

Ja Rabbi.

Možda je to pokuđeno.

Možda je to grijeh.

Možda to nisu sevabi.»

Ja Rabbi.

Draga braćo,

Većeras gledam na televiziji

jedan od vas

govori o nauci i znanju,

a ne zna čak ni abecedu iz knjiga

o Božijem stvaranju, i Božijem postojanju.

Draga braćo,

Ponovo vas pitam

zar vam nije drago

što nam Uzvišeni Allah pokazuje

Svoja čudesna znamenja

Sjajnija od Sunca,

ljepša od dragog kamenja?

Braća me pogledaše,

pa rekoše:

«Kakvog dragog kamenja?

kakvog Sunca?

«Šta to ovaj stalno priča?

Šta to ovaj stalno bunca?»

Draga braćo

Kažete da ste veoma pobožni,

i da je vaš iman dosegao

do nebeskih visina.

A moje srce mi kaže

da ste od Islama daleko,

bar milion svjetlosnih godina.

Moje srce

Otvorih srce da vidim

šta to u njemu ima,

i šta to u njemu piše.

Kad' tamo

mnogo meleka

pred Allahom pada na seđdu,

pa tiho jeca, i uzdiše.

Nas Milosrdni Gospodaru

neka Tvoje sveto Biće

bude zora

koja u našim dušama sviće.

Neka Te dodirnu naše suze ljubavi.

Neka Te u Kosmosu

sve hvali i slavi.

Odaćemo Ti i našu najskriveniju tajnu:

Zaljubljeni smo u Tebe,

pa želimo da Ti darujemo našu ljubav

vječnu i trajnu.