Bismillahi Rrahmani Rrahim,
Šta se sve dešavalo u Travniku u periodu od završetka drugog svjetskog rata pa do danas. Statistički podaci o gradu.
Autor ovog teksta je svoju mladost proveo u Travniku. Rođen sam 22.08.1941. godine u Sarajevu na Vratniku, ul. Kršilovac, br. 12. Neko vrijeme nakon mog rođenja roditelji su mi se doselili u Travnik, pa smo stanovali u ul. Donje Osoje br.22. To je bila jedna stara trošna kuća. Tih ratnih dana drugog svjetskog rata bio sam još malo dijete, pa se ni čega ne sjećam. Međutim, saznao sam od svojih najbližih za neke događaje iz tog vremena, koji mi se čine interesantnim, pa ću sada o istima ukratko govoriti.
Napad savezničke avijacije na Travnik
Pred kraj drugog svjetskog rata u 1944. godini desio se jedan interesantan događaj koji je znatno utjecao na sudbinu mnogih travničana. Radi se o napadu savezničke avijacije na Travnik. Komanda savezničkih snaga za ratište u BiH donijela je odluku da napadne naš grad. Na sastanku te komande zaključeno je da se mora napasti Travnik, jer se u istom nalazi najveća kasarna u BiH sa vojnicima koji su bili odani tadašnjoj fašističkoj Njemačkoj. Avijacija je dobila slijedeću instrukciju: Prilikom napada na grad kao orjentir koristiti željezničku prugu, a vojna dejstva izvoditi sa obe strane te pruge. Naime, navedena pruga je prolazila kroz sami centar grada, a lijevo i desno od nje nalazili su se svi važniji objekti u gradu, uključujući i kasarnu Tako i bi. Na dan 4.01.1944.godine vojni avioni saveznika poletješe ka Travniku. Kada su tu stigli očekivalo ih je veliko iznenađenje. Naime, Travnik se nije uopšte mogao vidjeti. Nije se mogao vidjeti jer je bio prekriven gustom maglom. Šta sada da urade? Odlučili su da pronađu prugu koja je vodila ka Travniku i da poslije slijede njen pravac. To i uradiše. Ubrzo ugledaše prugu. Međutim, to nije bila pruga koja je vodila ka Travniku. To je bila lokalna šumska pruga na obližnjem brdu Vilenici. Ne znajući da se radi o lokalnoj pruzi izvan gradskog područja avijacija je slijedila tu prugu ,pa je bombardovala obe njene strane. Te bombe su uglavnom pale na nenaseljeno područje izvan grada, pa nisu nanijele neku veću štetu. Ipak, jedna bomba je pala na Žitarnicu, jedna kod kina «Lašva» i kod knjižare «Svjetlost. Pri tome poginula su dva brata Mašinovića.
Da nije bilo te magle, izvjesno je da bi Travnik pretrpio velike štete. Možda tada ni ovaj tekst ne bi bio napisan. Naime, autor ovog teksta je stanovao u kući koja se nalazi u neposrednoj blizini pruge. Samo je Božije proviđenje dalo da do toga ne dođe, i da Travnik izbjegne tu tešku sudbinu koja mu je bila namijenjena.
. U borbama za oslobođenje Travnika poginuli su mnogi poznati narodni heroji: Josip Mažar Šoša, Petar Mećava, Dušan Košutić i Lazo Marin.
Kriza u vezi Trsta
Nakon završetka drugog svjetskog rata ostalo je neriješeno pitanje Trsta, odnosno kome pripada taj grad, da li Italiji ili Jugoslaviji. Ubrzo dolazi do krize. Taj grad je bio podijeljen na dvije zone.To su: Zona «A» i zona «B». Tada je predsjednik Italije bio Pele. U to vrijeme u Travniku su organizirane manifestacije podrške Jugoslaviji. Na protestnim skupovima su bile istaknute slijedeće parole: «Sebi prst naš je Trst». «Pele nema kuda Titova je vojska svuda». «Zona A» i Zona «B» biće naše obadve».
Tom prilikom pjevane su i slijedeće patriotske pjesme:
«Druže Tito samo zovi letićemo ko orlovi»
«Druže Tito samo reci letićemo kao meci»
«Druže Tito Maršale, naša borba takva je.
Naša borba zahtijeva, kad se gine da se pjeva».
«Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo»
«Kraj Sutjeske hladne vode bajrak časti i slobode.
Leprša se iznad glave komandanta druga Save.
Drug je Savo heroj pravi na čelu se vojske stavi.
Pa povika iz sveg glasa, Zelengoru zatalasa.
Napred braćo partizani, moji borci odabrani.
Juriš braćo moja moći, Sutjeska se mora proći.
Zaciktaše puške tanke, osvetnice partizanske.
Krv se proli po poljani, probiše se partizani.
Tu drugova pade dosta, zemljica im bila prosta.
Za slobodu krv su dali, zemlju slavom ovjenčali».
«Kud narodna vojska prođe
sretna će se, sretna će se zemlja zvat.
Hajd u borbu i vi stari,
gdje su vaši, gdje su vaši sinovi.
Da se borba prije svrši,
da nestane, da nestane fašista».
Posljeratni Travnik
Završetkom drugog svjetskog rata završava se i jedna istorijska epoha u postojanju grada Travnika. Sada nastaje sasvim novo doba. Na scenu stupa nova vlast, novi običaji i novi način razmišljanja i življenja. Ništa više nije kao što je bilo prije. Iz temelja se mijenja društveno-ekonomska i politička slika Travnika. Obilježja nove vlasti su se nalazila na svakom koraku. To su nove zastave, razne parole, razne patriotske manifestacije, nove organizacije građana i mnogo toga još. Uskoro se organiziraju razne radne akcije za obnovu domovine. U te akcije su uključeni svi radno sposobni travničani. Patriotski duh i elan bili su na veoma visokom nivou. Većina građana je objeručke prihvatila i podržala novu vlast i svi su bili puni nade da će se konačno ispuniti njihovi ideali o pravdi i ravnopravnosti, što se u znatnoj mjeri poslije i desilo.
Društveno-ekonomski sistem
Novi društveno-ekonomski sistem koji je odmah uspostavljen u Travniku imao je slijedeća osnovna obilježja i karakteristike:
Osnovni oblik vlasništva bilo je društveno vlasništvo. Postojalo je i privatnog vlasništvo i to samo u onoj mjeri koliko je dovoljno da se ne vrši eksploatacija čovjeka po čovjeku, odnosno da se spriječi uspostavljanje kapitalističkih odnosa. Izvršena je nacionalizacija imovine bivših kapitalista i imučnih ljudi pa je ista podruštvljena i stavljena na raspolaganje radničkoj klasi i narodu Travničkog kraja. Taj sistem je, gledajući iz današnjeg ugla, imao mnoge prednosti. Na primjer:Besplatno školovanje i zdravstvena zaštita, socijalna sigurnost, bezbednost i ravnopravnost svih građana, mogućnost da se zaštite neka temeljna ljudska prava i mnogo toga još. Naravno, bilo je i nedostataka. Prije svega radi se o gušenju nekih temeljnih ljudskih sloboda, kao što su: sloboda govora, ploboda pisane riječi, sloboda mišljenja, nedemokratski izborni sistem, ograničavanje prava na religioznost, diskriminacija građana po osnovu moralne podobnosti, itd.
Kako je tada izgledao Travnik?
Gledajući iz ugla urbanizma i arhitekture u Travniku je i dalje bio dominantan starobosanski stil gradnje. To su bile egzotične starinske bosanske kuće sa drvenim krovom od šindare. U dijelu grada gdje se sada nalazi zgrada kantona i Dom armije, na glavnoj ulici uz rijeku Lašvu, nalazio se niz starobosanskih dućana, sve ljepši od ljepšeg i sve raskošniji od raskošnijeg. Bili su poput dragulja na licu grada Travnika. Oči da ti stanu dok ih gledaš i srce da ti zadrhti od uzbuđenja. Taj niz dućana nas donekle podsjeća na Baščaršiju, a čini nam se da su još i ljepši. Dole niže, niz glavnu ulicu, odmah uz današnju kafanu «Lipa», nalazio se stari Travnički han, jedino prenočište na području cijele Srednje Bosne. U tom hanu nisu bili kreveti već su postavljene daske koje su prilagođene za potrebe musafira. Cijena prenočišta je bila veoma mala. Travničani pamte zgodu kada je vlasnik konaka u pečicu koja je zagrijavala taj prostor, umjesto drva, stavio sviječu da se čini kao da gori vatra. Musafiri koji su drhtali od hladnoće pitali su vlasnika hana zašto je tako hladno? On im je odgovorio da je pečica naložena i da u istoj gori vatra. Jedan od musafira je poslije ustao da provjeri zašto ta pečica tako slabo grije. Kada je otvorio tu pećicu ugledao je svijeću kako gori.
Najčešći gosti tog hana bili su mještani sa sela iz okoline Travnika koji su dolazili u grad na pijacu kada je bio pazarni dan. Pijaca je bila smještena na području Žitarnice. Pazarni dan je u prvo vrijeme bio petkom. Međutim, jednoga dana tadašnje vlasti odlučiše da umjesto petkom, pazarni dan bude četvrtkom. Odmah poslaše telale da obavijeste mještane o toj novoj odluci vlasti. Evo kako su oni obavili taj svoj zadatak:
"O narode,
čujte i počujte.
Stigao je ferman
da petak nije više u petak.
Ubuduće petak će biti u četvrtak".
Ilhamijino turbe
Neposredno uz taj han nalazilo se turbe Ilhamije, poznatog pjesnika i borca za Bosnu i temeljna ljudska prava u doba turske vlasti. Njegova knjiga «Put u smrt», prema mnogim mišljenjima, predstavlja neponovljiv dragulj bosanske književnosti. Preko puta hana u takozvanoj Bijeloj zgradi, nalazio se prelijepi hotel koji predstavlja pravo remek djelo starobosanske arhitekture. Odmah uz taj hotel, na mjestu današnjeg Doma zdravlja, nalazila se džamija i groblje, itd. U donjem dijelu grada, u blizini Plave vode, nalazila se Medresa, te niz ulica sa starobosanskim kućama i krovom od šindre
Slika tadašnjeg Travnika je, ustvari, slika starobosanske egzotične arhitekture, našeg neponovljivog bosanskog duha, naše autentične bosanske kulture i civilizacije. Naša bosanska duša je sa svim svojim ljepotama i bogatstvom ugrađena u te prelijepe građevine pa se za tadašnji Travnik može s pravom reći da predstavlja neopisivi dragulj cijele Bosne i svih Bosanaca, ma gdje se oni nalazili. Ta naša kulturna i civilizacijska baština je imala neprocjenljivu vrijednost i predstavljala je naše najveće bogatstvo.
Stara kula
Jedna od znamenitosti Travnika je i stara kula koja se nalazi u ulici Donje Osoje. To je kula Hasanpašića. Ta kula je izgorjela 1906. godine kada je Travnik gorio u požaru kojeg je izazvala jedna lokomotiva. Prvo se zapalio krov tadašnje medrese. Poslije se požar proširio na kuće šindaruše u Donjem Osoju, Šumeću, Hendeku, Varoši i drugim dijelovima Travnika.
Od te kule su ostale samo zidine koje svjedoče o jednom davno prohujalom vremenu. Svjedoče o jednoj sasvim drugačijoj kulturi, arhitekturi, običajima i načinu življenja.
Uništavanje travničke kulturne baštine
I šta se sada dešava? Na političku scenu Travnika stupa jedna nova generacija travničana koji nisu vodili računa o toj našoj travničkoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini i naslijeđu. Ubrzo nakon dolaska na vlast donose odluku da poruše neke od tih prelijepih građevina koje su izgrađene u starobosanskom stilu gradnje, a da se nekima promijeni namjena. Prvo odlučuju da poruše sve dućane u dijelu glavne ulice kod Doma armije. To su veoma brzo uradili. Porušili su te dućane i na tom mjestu napravili park i parking, te izgradili tadašnji Dom JNA. Nakon toga donose odluku da sruše stari Bosanski han i da tu izgrade hotel «Orijent». Ta odluka nije imala nikakvog smisla jer je Travnik tada već imao jedan od najljepših hotela na široj regiji. Međutim, vlast je vlast. Tadašnje vlasti su taj prelijepi hotel zatvorile i pretvorile ga u kancelarijski poslovni prostor, te izgradile novi hotel koji ni po ćemu ne može zamijeniti, niti nadomjestiti, ljepotu zatvorenog travničkog hotela. Donose i odluku da izmjeste Ilhamijino turbe i da ga smjese na neku sklonjeniju lokaciju na koju ne dolaze turisti i koja neće biti pred očima javnosti. To je bila ulica Potur mahala. Kao da su se stidjeli tog velikana naše bosanske istorije i prošlosti.
Uskoro je srušena i džamija koja se nalazila na lokaciji današnjeg Doma zdravlja, a groblje uz tu džamiju je premještenu na neku drugu lokaciju. Nadgrobni spomenici nisu sačuvani iako predstavljaju kulturnu baštinu od neprocjenljive vrijednosti.
Vlasti donose odluku da zatvore i Medresu i da u istu smjeste Dom staraca., itd.
Travničani iz tog vremena su sa tugom i bolom u duši i srcu gledali kako se ruše i uništavaju višestoljetne tekovine starobosanske kulture i civilizacije, međutim ništa nisu mogli učiniti. Odluka tadašnjih vlasti se morala ispoštovani.
I tako naš grad osta bez te svoje kulturne i istorijske baštine. Travnik je na neki način postao osakaćeni grad čiju ljepotu su uništila srca njihovih sugrađana koji nisu imali sluha za najveće vrijednosti bosanske kulture i civilizacije. Šta da na to kažem? Desilo se, ne ponovilo se.
Travničke saobraćajnice
Travnik je u to vrijeme imao samo makadamske puteve. Saobraćajnih vozila je bilo veoma malo. Ponekad naiđe poneko teretno vozilo pa zavitla prašinu. Najčešće su se koristile zaprege. Glavno prevozno sredstvo bila je uskotračna željeznica. Prolazila je kroz sami centar grada, a nalazila se neposredno uz sadašnji tranzitni put. Željeznička stanica je bila smještena na lokaciji sadašnje autobusne stanice. Za tu željeznicu vezane su mnoge uspomene tadašnjih travničana. Čekaonica je obično bila prepuna. Vozovi su u pravilu mnogo kasnili. Travničani su najčešće putovali u Sarajevo, Zenicu i druga mjesta. Voz za Sarajevo je kretao oko 2,30 sati iz Travnika. Često je zastajkivao na mnogim lokalnim stanicama. Po dolasku na stanicu Lašva trebalo je presjedati u drugi voz. Taj voz je u pravilu uvijek podosta kasnio. Lašva je na neki način stanica uspomena mnogih stanovnika iz ovog podneblja. Voz je stizao u Sarajevo oko 6,30 sati. Dakle, od Travnika do Sarajeva putovalo se oko četiri sata. Ta uskotračna pruga je ukinuta 1975. godine. Ukinuta je jer se pokazala nerentabilnom, a ista je neprirodno presijecala ionako skućeni gradski prostor.
Postojala je i autobusna linija za Sarajevo. Autobus je kretao u 6 sati ispred sadašnje apoteke kod kafane «Lipa». Po dolasku u Busovaču i Kiseljak putnici su odmarali petnaestak i dvadesetak minuta. U Sarajevo se stizalo oko 8,30 sati.
1983. godine izgrađena je savremena autobusna stanica na lokalitetu bivše željezničke stanice.
Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka uređene su saobraćajnice pa je na iste postavljena kocka. Malo po malo putnički saobraćaj se razvijao pa se uskoro prišlo asfaltiranju tih puteva. Također, ubrzo je postavljena i prva saobraćajna signalizacija. Travničani su na neki način bili zatečeni tim promjenama pa je bilo podosta smiješnih scena. Neposredno nakon postavljanja te signalizacije po travničkim ulicama su bili raspoređeni milicioneri sa pištaljkama koji su upozoravali prolaznike da moraju poštivati saobraćajne propise. Prije toga travničani su mogli slobodno da hodaju bilo kuda po gradu, a sada najednom ne smisu ni sići sa trotoara. Pa kako se sada snaći u svemu tome? Prvih nekoliko dana policajci su samo opominjali prolaznike, međutim nakon nekoliko dana počeli su ih kažnjavati čim siđu sa trotoara. Kazna je iznosila tadašnjih pet stoja. Naročito su bile smiješne scene kada su u grad dolazili mještani iz obližnjih sela koji nikada ranije nisu ni čuli za pješačke prelaze i zabranu za kretanje po saobraćajnicama. Evo kako su izgledale te scene: Jedna žena je hodala po ulici ne obraćajući opažnju na saobraćajne znakove. U tom trenutku spazi je neki milicioner pa odmah uze pištaljku pa zapišta da je opomene. Žena ga pogleda iznenađeno pa požuri ka njemu, a on joj reće: «Zar ti ne znaš da je zabranjeno hodati po putu? Sada moraš platiti kaznu od pet stoja». Žena ga zbunjeno pogleda pa reće: «A ja pomislih da me zoveš da mi dadneš tu pištaljku da je ponesem svojoj djeci da se sa njom igraju!».
Širenje grada
Pod uticajem korjenito izmijenjenih društveno-ekonomskih i političkih prilika, te općeg razvoja Jugoslavije, u ovom razdoblju i Travnik doživljava svoj značajniji uspon. Grad počinje intenzivno da se teritorijalno širi prema zapadu. Veoma je značajna izgradnja tvornice za izradu rublja, odjeće i obuće "Borac" (1948.g.) na krajnjem zapadnom dijelu grada. Ova tvornica predstavlja jednu novu, razvojnu osovinu grada usmjeravajući ga ka bržem industrijskom razvoju.
Gotovo istovremeno, uz Tvornicu je podignuto i naselje Kalibunar koje predstavlja najmlađi urbani dio Travnika. Naselje je smješteno na terasastom uzvišenju između nekadašnje Tvornice duhana i Kombinata "Borac". Tvornica duhana je 1946.g. prestala sa radom zbog nerentabilnosti. Na tom mjestu je danas "Tehnički remontni zav od" sa proizvodnim programom posebne namjene. Južno od Kalibunara nalazi se i naselje Pirota kroz koje prolazi značajna saobraćajnica do "Borca".
Treba istaći da je u izgradnji veliki objekat Kulturno-sportsko-rekreativni centar "Pirota" koji će doprinijeti ovog dijela grada. Nažalost, izgradnja tog objekta još nije završena.
I u ostalim dijelovima grada izgrađeni su mnogi novi stambeni objekti. Grad je maksimalno proširen u svim pravcima koliko su to dozvoljavali prirodni uslovi i topografski smještaj.
Izgrađene su nove i obnovljene stare ustanove: zdravstvene, prosvjetne, upravne i socijalne.
U posljeratnoj izgradnji je zastupljena savremena urbana arhitektura nasuprot starobosanske koja je zastupljena oko tvrđave. Sadašnja gradnja se odvija prema urbanističkom planu u kojem je predviđeno da se sačuva ranija graditeljska baština, barem prilikom izgradnje novih objekata na mjestima gdje su se nalazili nekadašnji starobosanski objekti.
Devedesetih godina izgrađen je "Zanatski centar - Žitarnica" na mjesu nekadašnje stare Donje čaršije. Njena će funkcija biti oživljavanje "male privrede" i starih zanata.
Školstvo
Najmlađa generacija učenika u to vrijeme je nosila kape Titovke sa petokrakom i đačke marame. Učenici starijih razreda su nosili đačke kačkete i plave mantile. Svi su bili isto obućeni . Između njih nije bilo nikakve razlike. Nije bilo dozvoljeno nositio farmerke. Ako bi se desilo da neki učenik dođe sa farmerkama u školu odmah bi bio vraćen kući da obuće neke druge pantole. U školu se nije moglo ući u cipelama. Svaki učenik je morao, prije nego što uđe u školu, skinuti svoje cipele i obući patike koje ponese od kuće kada krene u školu. Đaci su bili veoma disclipinovani. Prema svim nastavnicima su se odnosili sa velikim strahopoštovanjem. U učionicama je bio mir i red koji se, gledajući iz sadašnje perspektive, skoro ne može ni zamisliti. Ponašanje učenika na ulici je bilo primjerno. Ni jedan učenik nije smio izlaziti na ulicu nakon 20 sati. Ako bi se slučajno desilo da neki od učenika, zbog neke posebne potrebe, izađe u to vrijeme na ulicu, sakrivao se da ga ne vidi ko od njegovih nastavnika. Udžbenika je bilo malo pa su đaci često pravili zabilješke na časovima
U nižim razredima osnovne škole učile su se slijedeće pjesmice:
"Pet buktinja plamte
da pričaju svima
da u našoj zemlji
pet naroda ima.
I tih pet buktinja
jedne vatre dio
nju je narod borbom
svojom razgorio".
Tih pet naroda su: Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci. Muslimani tada nisu bili priznati za narod pa su se najčešće izjašnjavali kao neopredijeljeni, dok su se neki izjašavali kao Srbi ili Hrvati
"Sve što je bilo pod pepelom
na dnu naših srca skrito
u vatru je razbuktao
drug nam Tito, Tito, Tito.
Naše brašno prosijao
kroz rešeto i kroz sito
pa nam novi hljeb sad mijesi
drug nam Tito, Tito, Tito".
"Petokraka sa pet pera,
to je značka proletera.
Petokraka sa pet lista
to je značka komunista.
Nema više, niti smije,
petokraka da se krije».
Fabrički se dimnjak puši
i mašine zuje
gradski radnik vješto radi
topi, reže, kuje.
I dok seljak hranu sprema
da ne bude gladi
gradski radnik bratu svome
bolji život gradi.
Plug, motiku, srp i kosu,
alat i mašine,
sukno, sušđe i obuću
knjige i novine.
I svud sada u slobodi
bruji pjesma rada
pjesma sloge radnog svijeta
iz sela i grada.
.........
Pionir sam drugovi
i time se dičim
kad porastem i ja ću
da na Tita ličim.
itd.
Četverorazredna osnovna škola je bila smještena u ulici Čabruša. Nakon završetka te škole učenici su se upisivali u peti, šesti, sedmi i osmi razred osmogodišnje škole koja je bila smještena u zgradi stare gimnazije.
U 1948. godini upisao sam se u prvi razred te škole. Sjećam se jednog događaja iz tog perioda: Bila je neka svečanost, pa su me zadužili da recitujem jednu pjesmu. Učionica je bila puna roditelja i drugih građana. Međutim, u učionici nije bilo podijuma, a ja sam bio pomalen, pa je bio problem kako da to uradim. Tada su mi donijeli jednu stolicu na koju sam se popeo. Recitovao sam slijedeći tekst:
„Pionir sam drugovi
i time se dičim.
Kad porastem i ja ću
da na Tita ličim“
Tu moju recitaciju je prenosio i lokalni javni razglas. Moji najbliži su bili oduševljeni.
Tadašnje vlasti su posvetile veliku pažnju i razvoju srednjih škola. Početkom pedesetih godina Travnik je imao slijedeće srednje škole: Gimnaziju, Učiteljsku i Ekonomsku školu.
"Ekonomska škola je otvorena školske 1952/53. godine Rješenjem Sreskog narodnog odbora Travnik, jer se osjećala velika potreba za srednjim ekonomskim kadrom. Učenici su upisivani sa šireg područja Bosne i Hercegovine. Prosječno je školu pohađalo oko 250 redovnih učenika. Osim redovnih odjeljenja, radila je i večernja škola koju su pohađali radnici, pa je škola dala doprinos doškolovanju kadrova iz radnog odnosa. Godine 1960. škola je dobila naziv po revolucionaru Slavku Gavrančiću, rođenom u Polju kod Travnika. 1963. godine reorganizovane su sve srednje škole u Travniku. Ekonomska škola, Gimnazija i Učiteljska škola udružene su u zajedničku srednjoškolsku organizaciju pod nazivom Srednjoškolski centar "Travnik". l974. godine ovaj centar je preimenovan u Srednjoškolski centar "Antun Mavrak". Od 1. oktobra 1980. godine srednje škole u Travniku integrisane su u Školski centar srednjeg usmjerenog obrazovanja i vaspitanja "Antun Mavrak". Travnik U istoj zgradi su radile OOUR Gimnazija i medicinska škola i OOUR Srednja škola "Slavko Gavrančić", u sporazumno podijeljenom prostoru prema broju odjeljenja i potrebnih kabineta koje su, radi racionalnosti, zajednički koristili. Novembra 1991. godine škola postaje samostalni subjekat kad se izdvojila iz Školskog centra "Antun Mavrak". Odlukom Izvršnog odbora Općine Travnik, broj 02-61-24/94 od 29. jula 1994. godine, škola je promijenila naziv i od tada se zove Mješovita srednja ekonomsko-ugostiteljska škola."
(Aida Ramčić-Salkić: "Povodom 50 godina rada Ekonomske škole u Travniku", "Divan", br. 44 od februara 2003.g.).
Prvi bicikl
Prvi bicikl u Travniku kupio je VLADO BOŽIĆ iz Šumeća. Kupio ga je 1950. godine. U to vrijeme imati bicikl je bila nezamisliva privilegija. Mnogi travničani iz tog vremena maštali su o tome da ga i oni kupe, jer se na taj način postizao i određeni društveni prestiž i sticao ugled kod građana.
Prvo putničko vozilo
Prvo putničko vozilo u Travniku je početkom pedesetih godina kupilo Šumsko preduzeće «Sojtarić» iz Šumeća. To je bilo vozilo Mercedes. Drugo putničko vozilo je dobila na poklon Općina Travnik, tadašnji srez. Radi se o vozilu Olimpija.
Prvi televizor
Danas u Travniku svaka porodica ima TV aparat. Imamo utisak kao da je to tako oduvijek bilo i da smo uvijek imali te aparate. Međutim, to nije tako. U nedalekoj prošlosti ni jedna travnička porodica nije imala taj aparat. To nije bilo baš tako davno.. Prema kazivanju travničana prvi televizor je kupila travničanka Đemila Pašić. To se desilo 1964. godine. Uskoro nakon toga i neke druge travničke porodice su kupile TV aparat. I tako, malo po malo, ta tehnika je prodirala u naše stanove tako da danas skoro sve travničke porodice imaju taj aparat.
Prvi telefoni
Prema kazivanju travničana koji su mi pomagali prilikom pripreme ovog teksta prvi telefon u gradu je uvela Elektrodistribucija. Nakon toga na taj priključak se priključio i Dom staraca koji je tada bio smješten u današnjoj medresi. Prvi telefon u domaćinstvima uvela je 1960. godine Đemila Pašić, koja je tada stanovala u ulici Zenjak.
Cigarete na komad
Pedesetih godina prošlog vijeka živjelo se na sasvim drugačiji način pa su se dešavale neke stvari koje su iz ovog našeg sadašnjeg ugla skoro nezamislive. Na primjer: Cigarete su se kupovale – na komad. Neko kupi jednu, neko pet, neko deset, itd. Tada su se pušile slijedeće cigarete: Drina, Sutjeska, Ibar, Morava, Sava, Sarajka i mnoge druge. Sarajku su uglavnom kupovale žene, jer je imala «mekši» duhan, pa su se te cigarete zvale ženskim cigaretama. Mogla se kupiti i kutija cigareta. U nekim kutijama je bio 20, a u nekim 100 cigareta. Mnogo se trošio i duvan kojeg su šverceri donosili iz Hercegovine. Taj duhan je bio najjeftiniji. Travničani su cigarete najčešće kupovali u trafici kod Avdanage koja se nalazila na Žitarnici.
Bicikli rent-a-kar
Pedesetih godina prošlog dvadesetog vijeka omiljeno prevozno sredstvo travničana su bili bicikli. Tada nije bilo automobila, niti drugih modernih prevoznih sredstava. Na raspolaganju su nam bili samo bicikli. Čak je i njih bilo veoma malo. Samo privilegirani travničani su sebi mogli priuštiti to zadovoljstvo da kupe to prevozno sredstvo. U to vrijeme na Žitarnici je otvoren prvi servis za bicikle. Taj servis je otvorio IVICA ABUTIĆ.
U istom je vršio opravke kvarova na biciklima. Također, Ivica je izdavao bicikle na rent-a-kar. Travničani koji su to željeli dolazili su tu u Abutićev servis pa su iznajmljivali bicikl. Bicikl se najčešće izdavao na pola sata i na sat vožnje.
Šta su jeli stari travničani?
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka jelovnik većine travničana je bio oskudan. Meso se jelo prilično rijetko. Uglavnom se kupovala bravetina i govedina. Kada neko uđe u mesnicu najčešće kupi pola kilograma ili jedan kilogram mesa. Oni sa manje para kupovali su po frtalj kilograma. Zanimljiv je i slijedeći detalj: Kada su travničani kupovali meso najčešće su molili mesara da im da šta masnije meso, jer na to malo mesa što kupe dođe podosta usta, pa da bi se svi zasitili treba da meso bude što masnije. U to vrijeme travničani nisu imali problema sa dijetom
Stariji travničani koji se sada prisječaju tih dalekih dana u šali kažu da tada nisu znali da se teletina i jagnjetina uopće jedu
Pet dekagrama kafe
Evo još nekih detalja iz tog vremena:
Zejtin se sipao iz bureta. Kafa i šećer se nisu kupovali na kilogram. Travničani su najčešće kupovali po 5 deka šećera i po 5 deka kafe. Neki trgovci su prilikom vaganja stavljali papir na vagu, pa tih pet deka kafe i šećera nisu ustvari bili toliko teški, već nešto manje. Jedini trgovac koji nije stavljao papir prilikom vaganja šećera i kafe bio je Vrselj. Njegova trgovina se nalazila blizu šarene đamije. Zbog toga su travničani najradije dolazili u njegovu trgovinu.
Šta su čitali travničani?
Pedesetih godina prošlog vijeka najviše su se čitali slijedeći listovi: "Oslobođenje", "Politika" i "Borba". Mnogo su se čitale i slijedeće periodične publikacije" "NIN" i "Vijesnik u srijedu". Mladi su čitali "Male novine" koje su se štampale u Sarajevu. Veliki interes je vladao i za sedmični list "Naša riječ" koja se štampala u Zenici. Taj list je povremeno raspisivao i konkurske za najbolju priču. Na prvom takvom konkursu prvu nagradu dobio je moj brat Mehmed Kurić. U to vrijeme štampu su prodavali ulični prodavači novina. Najpoznatiji među njima bio je Gegić Salih, zvani "Hega". Tada nije bilo današnjih kioska. Najpoznatija prodavnica štampe bila je smještena u poslovnom prostoru koje se nalazi odmah uz fotografsku radnju "Foto Korić".
U to vrijeme vladao je i veliki interes za sedmična izdanja nekih romana koji su se objavljivali u nastavcima. To su bila lahka štiva za odmor i razonodu. Prvi štampani roman te vrste bio je "Dubrovački gusar". Travničani su ga čitali takoreći bez daha. Nestrpljivo su očekivali kada će se štampati slijedeći broj. Glavne ličnosti u tom romanu bili su Niko Kotrulić i kontesa Leticija Stanaro.
Primjeri plemenitosti i ljudske solidarnosti
U to teško vrijeme bilo je podosta slučajeva ljudske plemenitosti i solidarnosti. Neki od tih primjera zavređuju da uđu u sve školske udžbenike i u istoriju naše ljudske civilizacije. Evo samo ukratko tih primjera:
Plemeniti Ivanica
Neposredno poslije završetka drugog svjetskog rata bila je nestašica stočne hrane. U to vrijeme neki travničani su držali raznu stoku i to: krave, ovce, koze, perad, itd. Tada naš grad još nije bio urbaniziran pa su pojedina domaćinstva imala štale u kojima su ta domaćinstva držala stoku. Sada se pojavio problem kako prehraniti tu stoku. U to vrijeme, prema kazivanju poznatog fotografa Ragiba Bajramovića, travničanin Ivanica je bio poznati gazda koji je imao veliki imetak. Također, imao je i dosta stočne hrane. Zbog toga svi ovi travničani odmah dođoše do tog gazde pa ga zamoliše da im pomogne. Gazda ugleda poveći broj ljudi koji su bili u nevolji. Svi ga molećivo gledaše. Tada on reće: «Svi vi koji ste došli ovdje kod mene zbog stočne hrane poredajte se u dvije grupe. Na jednoj strani neka stanu oni koji imaju novac da plate stočnu hranu, a na drugu oni koji nemaju novac». Ljudi ga odmah poslušaše. Napraviše dvije grupe. Gazda ih pogleda pa im reće: «Vi koji nemate novac odmah utovarite sebi stočne hrane onoliko koliko vam treba i vozite je svojoj kući. A vi ostali, koji imate novac, vratite se svojoj kući, jer nemam dovoljno stočne hrane za sve. Uostalom, vi imate pare pa ćete se već nekako snaći»
Alibašićeva trgovina
Moja rahmetli mati se jednoga dana zaustavi se pred piljarom koju je u donjoj čaršiji držao piljar Alibašić. Posmatrala je krompire, grah, voće i povrće, te drugu robu. Tu robu je gledaja sa čežnjom jer nije imala novac da je kupi, a kod kuće gladna čeljad čekaju da nešto pojedu. I tako, dok je razmišljala o toj svojoj neimaštini, priđe joj vlasnik te trgovine Alibašić pa joj reće: «Sačekaj malo!» Nakon toga uze jednu poveću kesu pa u istu poče trpati krompire i drugu robu. Žena je bila iznenađena pa mu reće; «Ja nemam para!» Alibašić joj odgovori:»Nemoj se brinuti. Bog svima nama daje nafaku!» Ubrzo natrpa u kesu razne robe pa dade mojoj majci.
Hamidagin šporet
Rano ujutro kroz Donje Osoje» začu se klepet nekih kolica. Znatiželji travničani pogledaše kroz prozor. Kad tamo poznati travnički kovač Đelilbašić Hamid na kolicima vozi novi šporet fijaker. Upitaše ga: Kome voziš taj šporet? A on reće: Vozim ga Ademaginci, jer ona nema šporeta!», a to je moja mati.
Hamidaga je znao da je Ademaginca veoma siromašna i da nema šporeta. Također, znao je da ona nema novca da ga kupi. Njegovo plemenito i dobro srce je osjetilo potrebu da pomogne toj sirotoj ženi, pa je sam svojim vlastitim rukama napravio navedeni šporet i lično joj ga odvezao kući.
Ostali dobrotvori
Spisak travničana dobrotvora iz tog vremena koji su pomagali mojoj siromašnoj porodici je podugačak. Po svojoj plemenitosti i dobroti naročito su poznate slijedeće porodice: Talam, Čatići, Bojići, Maglići, Brajići, porodica Ljubović i mnogi drugi. Lijep spomen je ostavila i porodica Čavić, te porodica Đemile iz Šumeća, kojoj ne znamo prezime. Ta žena je bila najbliža prijateljica mojoj rahmetli materi, pa mi je srce bilo puno radosti kada njih dvije vidim zajedno na prozoru njene kuće u Šumeću. Lijepe uspomene me vežu i za slijedeće porodice: Pašići iz Šumeća, Đađo, Behlići, Abdulovići, Baškarad, Voraček, porodica Zajim age iz Srednjeg Osoja, Đelilhođići, Grabus, Karadža, itd. Nažalost, ne mogu se sjetiti i mnogih drugih dobrotvora iz tog vremena. Bilo ih je veoma mnogo. U to vrijeme niko se nije sjetio da zabilježi sve gestove njihove plemenitosti i dobrote. Mnoga imena koja zavređuju da budu ovdje zapisana nisu mi poznata. Međutim, ta imena su ostala u sjećanju mnogih travničana, pa se nadam da će i neki drugi autori knjiga koje će se u budućnosti napisati o Travniku spomenuti neka od tih imena.
Jednom prilikom, kada sam bio srednjoškolac, dok sam išao sam u školu, sretoh jednog svog profesora. Bila je tima i veoma hladno. On me zaustavi, pa mi reće: „Cipele su ti poderane, noge su ti gole. Nastoj da nabaviš bolje cipele“. Međutim, u tom vremenu to nije bilo moguće. Moja porodica je bila bez ikakvih prihoda, pa smo gladovali, a o novim cipelama se nije moglo ni razmišljati. U srednjoj školi nisam imao udžbenika. Nisam imao ni sveski. Srednju školu sam završio tako što sam na časovima ui školi pisao zabilješke na papiru, pa sam iz istih poslije učio lekcije. Doduše, povremeno su mi neki prijatelji davali po neku knjigu, pa sam se i tako snalazio. Nisam imao gdje da učim, pa sam kao svoju učionicu koristio neki podrumski prostor u kojem nije bilo ni poda. Svaki dan sam u tom podrumu provodio po tri sata i učio nove lekcije. Pravo je čudo da nisam obolio. Jedna od najdražih uspomena iz tog mučnog perioda bio je roditeljski sastanak učesnika četvrtog razreda Ekobomske škole kojeg sam tada pohađao. Razrednica Elvira je okupljenim roditeljima rekla slijedeće: „Svi učenici su dobri, ali je Lutvo najbolji“
Travničanin koji jedva puta
pješice obišao Jugoslaviju
Među travničane koji su ostavili poseban utisak kod svojih sugrađana spada i rahmetli Ibrahim Terušlić, koji je poznat pod nadimkom Terušlija. Stanovao je o donjem dijelu grada u ulici Bunar. To je bila jedna stara dotrajala kuća. Bio je neoženjen i veoma siromašan.Poznat je po tome što je stalno hodao u nanulama. Uvijek se negdje kretao. Nikada nije sjeo ni u jedno prevozno sredstvo. Dva puta je tako u nanulama pješice obišao cijelu Jugoslaviju. Bio je veoma pobožan. Stalno je dolazio kod neke javne česme da uzme abdest. Poslije toga išao bi u džamiju. Tako je i završio svoj život. Umro je uzimajući abdest. Jednom prilikom je došao u šadrvan ispred šarene džamije pa je uzeo abdest. Odmah nakon toga je preselio na ahiret. Glavni imam Travnika Čaršimam se, u znak posebnog poštovanja prema umrlom, lično pobrinuo da se rahmetli Terušlija sahrani na što dostojanstveniji način. Lik Terušlije je ostao u neizbrisivom sjećanju svih travničana iz tog vremena. Svi su ga mnogo voljeli i cijenili. Toliko je bio omiljen da su uspomene travničana na njega ponekad podsjećale na stare drevne legende. U njegovoj ličnosti je bilo nešto veoma tajanstveno i mistično pa su svi travničani o njemu govorili samo sa strahopoštovanjem. Terušlija je na neki tajanstven način ušao u život svih travničana. Na isti takav tajanstven način je i otišao iz njihovog života. Mada su ga svi poznavali, o njemu i njegovom životu skoro da niko ništa nije znao. Ostao je samo kratak spomen na tu izuzetno plemenitu i dragu ličnost.
Kako da travničanin koji se rodio sa bijelom kosom osijedi?
U novijoj istoriji Travnika bilo je podosta travničana koji su na neki svoj poseban način dali pečat svom gradu i koji su po nečemu zapamćeni. Jedan od njih je travničanin koji je poznat pod nadimkom Bili. On se rodio sa bijelom kosom. Također, imao je i bijele obrve. Radio je kao hamal, pa je travničanima prenosio brašno i razne druge stvari. Kada je ostario nije mogao osijediti jer mu je kosa već bila bijela. Tada se dešava nešto sasvim neočekivano. Sijeda kosa mu mijenja boju pa postaje žuta. Također, i obrve su mu požutjele. Zbog toga travničani za njega kažu da nije osijedio već da je požutio.
Za Bilog su poznate i mnoge zgode. Nekada mu se dešavalo da ogladni, a nema para da kupi nešto za jelo. Tada ode u aščinicu kod Bajramovića koja se nalazila u blizini Šarene džamije. Sjedne za neki sto i čeka ne bi li mu neko nešto dao da pojede. Tada neki travnički šereti upitaju Bilog hoće li da pojede nekoliko fafarona? On kaže da hoće. Nakon toga oni mu poruče nekoliko fafarona koje Bili odmah pojede. Nakon toga, ti šereti mu, kao nagradu, poruče neko jelo koje izgladnjeli Bili u slast pojede.
Kino Lašva
Najomiljenije mjesto na koje su dolazili travničani je, bez sumnje, kino "Lašva" Odlazak u to kino je za mnoge bio najvažniji događaj u tim posljeratnim godinama Travnika. Naši svakodnevni izlasci u grad su najčešće završavali kod tog kina ili u kinu. Ponekad su se stvarale i velike gužve jer nije bilo dovoljno karti za sve travničane koji su željeli da gledaju film. Ti filmovi koje smo tada gledali su se duboko urezali u našu dušu. Tada smo bili puni mladosti i raznih ideala koji idu uz tu mladost. Te ideale je u to vrijeme bilo teško ostvariti, pa smo zbog toga utjehu nalazili u filmovima. Evo nekih od tih filmova koje smo tada gledali i koji su ostavili neizbrisiv trag u našim uspomenama: Orkanski visovi, Snijegovi Kilimandžara, Prohujalo sa vihorom, Zameo ih vjetar, Tarzan, Obračun kod OK korala, Ajvanho, Blago u srebrnom jezeru, Poslednji Mohikanac, Ben Hur, Kako je osvojen Divlji Zapad, Titanik, Četiri mušketira, Zoro, Sirote Sabinjanke, Grof Monte Kristo, Put u središte zemlje, Out oko svijeta za 40 dana, Kartagina u plamenu, Taksi za Tobruk, Čarli Čapčin, Vinetu, Prodavačica ljubičica, Brus Li, Herkules i mnogi drugi.
Tada su bili popularni slijedeći glumci:
Brižit Bardo, Sofija Loren, Elizabet Tajlor, Đina Lolobriđida, Đon Vejn, Orson Vels, Alen Delon, Rakel Velč, Bebi Dol, Bert Lankaster, Đems Stujart, Kirk Daglas, Li Marvin, Stujart Grenđer, Glen Ford, Čarlton Hesten, Pjer Gris, Karl Malden, Lino Ventura, Baster Kiton i mnogi drugi.
U kinu "Lašva", dok smo gledali te filmove, povremeno su se događale i neke simpatične scene. Na primjer: U jednom od tih filmova prikazana je scena u kojoj pada olujna kiša. U tom trenutku začu se glas neke žene iz kino sale koja reće: "Jadna ja. Evo zapada kiša, a ja nisam sklonila veš sa balkona!"
U to vrijeme bilo je prilično teško doći do karte za kino. Zbog toga je bilo podosta preprodavača tih karata. Mi smo ih zvali "tapkaroši".
Travničko korzo
Jedno od najupečatljivijih obilježja tadašnjeg Travnika bilo je takozvano Travničko korzo. Travničani su imali običaj da u predvečernje sate izađu i šetaju gradom. Glavni dio korza počinjao je od zgrade Radio-TV pa do gornje čaršije u predjelu od kina "Lašva" do mosta na rijeci Lašvi. To je bila dobra prilika da travničani vide jedni druge, da se druže i razgovaraju. Također, to je bila i prilika za mlade da sklapaju poznanstva. Tu su momci upoznavali djevojke, a djevojke su upoznavale momke. Mnogi su mišljenja da je Travnik jedini grad u BiH, a možda i u svijetu, koji je imao svoje korzo.
I tako, dok su travničani šetali svojim korzom, zabavljala ih je muzika sa zvučnika koje je tadašnji Radio Travnik postavio na toj ulici. Da ugođaj ude potpuniji redakcija tog radija je emitirala muziku po želji građana, i upućivala razne čestitke i pozdrave.
Lavor vode po glavi stanovnika
Travnik u vrijeme poslije drugog svjetskog rata nije imao riješene probleme iz oblasti komunalnija. Neki dijelovi grada nisu imali vodu. Ulice u tim dijelovima grada imale su po jednu javnu česmu. Na tim česmama bio je istaknut natpis:
"Štedi vodu. Zatvori slavinu. Pranje i ispiranje rublja strogo zabranjeno".
UGKUPT
Mještani iz tih ulica dolazili su na tu česmu i sipali vodu u bardake, ibrike i kante, pa su je nosili kući. Kuće nisu imale uvedenu kanalizaciju pa je postojao problem otpadnih voda. U domaćinstvima su se za pranje ruku i posuđa koristili lavori, odnosno legeni. Te otpadne vode su se poslije iznosile iz kuće i prosipale. Prilikom toga bilo je i nekih smiješnih scena. Jednom prilikom neka domaćica je lavor sa otpadnim vodama prosula kroz prozor. Baš u tom trenutku ispod tog prozora prolazio je jedan ugledni čovjek u odijelu i sa kravatom. Ta otpadna voda mu se prosula tačno na glavu i pokvasila ga od glave do pete. Jadna domaćica se uplašila pa mu se izvinula govoreći: "Voda nije bila prljava".
Tada se veš prao na rijeci Lašvi. Žene su ga prale koristeći takozvane hlupače. Prilikom pranja koritile su lukšiju umjesto deterđenata kojih tada nije bilo.
Pad aeroplana
Pedesetih godina došlo je do nesreće u kojoj je poginuo pilot Kečki Željko. Ta nesreća je potresla sve stanovnike Travnika. Željko je sa svojim aeroplanom izvodio razne akrobacije koje su travničani sa zadovoljstvom i uzbuđenjem gledali. U jednom trenutku aeroplan je svojim krilom zapeo za žicu dalekovoda, pa se srušio. I Željko je smrtno stradao. Bol i tuga su ušli u srce svih travničana. Taj događaj je ostao kao spomen na jednu generaciju koja je tek tada stasavala i koja je dala svoj doprinos izgradnji i razvoju našeg grada.
Travnički sladoled
U to vrijeme nije bilo frižidera pa je bio problem kako u takvim uslovima napraviti sladoled. Taj problem su travničani riješili na slijedeći način: Dovukli su sa Vlašića podosta leda pa ga uskladištili u jednu malu pečinu koja se nalazila iza zgrade stare Gimnazije. Nakon toga su sladoled isijekli na komade koje su sladoleđije stavljale oko posude u kojoj se nalazio sladoled. Ta posuda se nakon toga stavi u posebna kolica pa su ta kolica sladoleđije vozili po gradu i prodavali sladoled.
Salep i boza
Omiljeno piće travničana iz tog vremena bili su salep i boza. Salep se pravio od posebnog čaja. To je bila gusta slatka smjesa koja se pila dok je još bila vruća. Boza je kiselkasto veoma ukusno bezalkoholno piće koje se pravilo vrenjem kukuruza. Najpoznatiji salepćija bio je rahmetli Ragibaga čioja se slastičarna nalazila na Žitarnici.
Mnogo su se kupovale i šarene dugačke bombone koje su potsjećale na štapiće od 25 ili nešto više centimetara
Kajganijade
Jedna od znamenitosti Travnika bile su i kajganijade. Iste su se pripremale prvog dana proljeća. Tog dana travničani su masovno odlazili u prirodu i tu pekli jaja. Najčešće su išli na Staru cestu ispod Dervente, zatim na Gradac, Malu i Veliku Peću i na mnoga druga mjesta.To je bio veoma interesantan ritual kojeg su travničani koristili da se malo provedu, da se druže, provesele i zapjevaju, a usput da se najedu i kajgane.
Lingišpiri
Travnik je omiljeno mjesto u koje su rado dolazili mnogi cirkusi, mađioničari, gutači vatre, lingišpiri i drugi zabavljači. Najčešće su se smještali na žitarnici. Neki od lingišpira su bili – na ručni pogon. Na primjer: lingišpir sa figurama konja i kočija u koje su sjedali travničani i vozili se. Taj lingišpir se pokretao ručno. Na srednjem dijelu lingišpira nalazio se prostor gdje su se penjali mladi travničani pa gurali lingišpir. Nakon sedam okretaja ti momci su kao nagradu dobijali po jednu besplatnu vožnju na tom lingišpiru. Uz lingišpir bila bi i streljana. Tu su travničani, koristeći puške koje podsječaju na današnje vazdušne puške, gađali mete. Mete su bile postavljene na metalne šipke visoke oko jedan i po metar. Kada pogode te mete iste padnu na podnožje šipke pa se začuje detonacija. Veliki interes je vladao i za gađanje konzervi. To je posebna vrsta zabave kod koje se konzerve poredaju u obliku piramide pa se poslije toga gađaju krpenim loptama. Također, bacale su se i alke, pa ko uspije da alku «nabaci» na metu dobije neki poklon.
Krpenjače
U to vrijeme bilo je veoma malo fudbalskih lopti pa je do istih bilo veoma teško doći. Zbog toga su mlađi travničani sebi pravili krpenjače. To su lopte koje se naprave od čarapa u koje se stave razne krpe. Poslije se te čarape zašiju pa se dobije lopta krpenjača. Uskoro su počele postepeno pristizati i prve gumene lopte. Te lopte su se veoma pažljivo čuvale da se ne probuše. Ipak, često se dešavalo da iste «ispušu». Te izduvane lopte su poslije lijepili na razne načine.
Mlađi su igrali fudbal na "male golove". U to vrijeme bila je omiljena još jedna igra, a to je glavomet. Dva igrača postave golove na udaljenosti od pet ili nešto više metara pa poslije "vode" loptu koja skakuće na njihovoj glavi do gola protivnika, pa snažno udare glavom loptu ka golu protivnika.
Romobili i leguše
Najmlađi travničani su imali svoje posebno prevozno sredstvo. To su bili romobili. Isti znatno podsjećaju na današnje skutere. Pravili su ih stolari tako što su na običnu dasku stavljali dva točka. Vožnja na romobilu je za najmlađe bio neopisivi užitak i doživljaj.
U zimskom periodu mladi su se najčešće sanjkali na legušama. Leguše su ličile na male minijaturne sanjke sa samo jednim sjedištem. U to vrijeme skija je bilo veoma malo. Travničani su ih uglavnom pravili od dasaka. To, ustvari, nisu ni bile prave skije, međutim, to nije ni bitno. Bitno je samo malo se provozati po snijegu.
Čepuške i mosuri
Mladi travničani su se zabavljali sa čepuškama i mosurima. Čepuške su bile šuplje drvene cijevi. Na vrhu te cijevi stavi se čep od kudelje, a s donje strane jedna drvena šipka koja sabije zrak u unutrašnjosti, pa pod tim pritiskom izleti čep.
U to vrijeme konac se prodavao namotan na mosure. Uzme se jedna gumica sa viklera pa se provuće kroz unutrašnji dio mosura. S jedne strane mosura stavi se komadić sapuna koji se pričvrsti sa jednim drvcem od šibice, a na drugoj djelić tog drvceta da se ne bi gumica okretala. Nakon toga mosur se "navije" pa se kreće.
Skupljanje sličica
Mladi travničani su imali poseban hobi, a to je da skupljaju sličice fudbalera, sportskih automobila i mnoge druge. Te sličice su se nalazile u malim čokoladicama. Kupovali su te čokoladice i uzimali navedene slike. Takmičili su se ko će više skupiti takvih sličica. Nekada se dešavalo da im u čokoladici dođe sličica koju već imaju, pa su poslije razmjenjivali te sličice. Također, igrali su se igre: "Pola-cijelo". Stavi se jedna sličica na prst ruke, a drugi učesnik u igri uzme jednu svoju sličicu pa sa njom udari tu sličicu na prstu. Tada obe te sličice padnu na zemlju. Ako obe padnu na lice to se zvalo "cijelo". Ako jedna od njih padne na lice, a druga sa poleđine, tada je to bilo "pola". Ako bude "cijelo" tada će obe sličice uzeti sebi igrač koji je prije početka igre rekao da igra na "cijelo". Ako pak bude pola tada ćče sličice uzeti igrač koji je igrao na "pola".
Neki travničani su skupljali i slike sportista iz dnevne štampe. Te bi slike izrezali i stavili u poseban album ili svesku.
Tikve kao fenjeri
Mlađa generacija travničana je imala običaj da u večernje sate uzme tikvu iz koje izvade košpice i sav njen unutarnji dio. Poslije na istoj izrezbare oči, nos i usta, pa dobiju lik ljudske glave. Nakon toga u unutrašnjost tikve stave svijeću koja gori kao fenjer.
Travnička sijela
Travničani pedesetih godina prošlog stoljeća imali su obićaj da jedni drugima naveće idu na sijelo. U to vrijeme nije bilo televizije. Većina stanovnišva nije imala ni radio aparat. Nije bilo nekih organiziranih zabava i druženja. Šta da u takvim uslovima rade travničani u svoje slobodno vrijeme? Izabrali su najbolje moguće rješenje, a to je da posjećuju jedni druge. Sastajali bi se naveće i razgovarali o raznim svakodnevnim temama. Tom prilikom omiljena tema im je bila čitanje starih junačkih pjesama. To su pjesme o Halilu i Muji Hrnjici, Aliji Džerzelezu, Marku Kraljeviću i Musi Kesedžiji, Husein kapetanu Gradaščeviću i mnogim drugim znanim i neznanim junacima. Te pjesme su prisutni slušali bez daha. Mlađa generacija travničana se zabavljala igrajući se prstenova. Tom prilikom bi ispod neke haljinke ili ručnika stavili prsten pa bi prisutni poslije pokušali da ga pronađu. Mladi su se često igrali i "slijepe bake". To je igra kod koje se nekom od igrača zavežu oči pa poslije on pokušava da pronađe druge suigrače.
Travnik danas
Travnik je centar Srednjebosanskog kantona. U tom kantonu ima ukupno 12 općina. To su: Bugojno, Busovača, Dobretići, Donji Vakuf - dio, Fojnica, Gornji Vakuf-Uskoplje, Jajce - dio, Kiseljak, Kreševo, Novi Travnik, Travnik - dio i Vitez..
Naseljena mjesta u Travniku su: Bačvice, Bandol, BIjelo Bučje, Bilići, Brajići, Brajkovići, Brankovac, Čifluk, Čosići, Čukle, Dolac, Dolac na Lašvi, Donja Trebeuša, Donje Krčevine, Donji Korićani, Dub, Đelilovac, Fazlići, Gladnik, Gluha Bukovica, Goleš, Gornja Trebeuša, Gornje Krčevine, Gornji Korićani, Gradina, Grahovčići, Grahovik, Guča Gora, Han Bila, Hamandžići, Jezerci, Kljaci, Kokošari, Komar, Kraljevice, Krpeljići, Kula, Kundići, Lovrići, Mala Bukovica, Maline, Miletići, Miškića Brdo, Mosor, Mudrike, Nova Bila, Orahovo, Orašac, Orlice, Ovčarevo, Paklarevo, Podkraj, Podovi, Podstinje, Pokrajčići, Poljanice, Polje Slavka Gavrančića, Prići, Pulac, Putićevo, Radića Brdo, Radojčići, Radonjići, Ričice, Runjići, Sažići, Sečevo, Seferi, Selići, Skomorje, Slimena, Suhi Dol, Šešići, Šipovik, Šišava, Travnik, Turbe, Turići, Varošluk, Velika Bukovica, Vidoševići, Vilenica, Višnjevo, Vitovlje, Vlahovići, Vranići, Zagrađe, Zabrđe, Zaselje i Kruševo brdo II.
STATISTIČKI PODACI O TRAVNIKU
Popisi stanovništva u općini Travnik
| | 1971 | 1981 | 1991 |
| Broj stanovnika | 55822 | 64100 | 70402 |
Popisi domaćinstava u općini Travnik
| | 1971 | 1981 | 1991 |
| Broj domaćinstava | 11851 | 14791 | 17994 |
NASELJA I DOMAĆINSTVA
po popisu iz 1991.g.
| Općina | Broj naselja | Broj domaćinstava | Prosječno po porodici |
| Travnik | 88 | 18080 | 3,9 |
NACIONALNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA/PUČANSTVA
NA PODRUČJU SBK
Popis 1991.g.
| Općina | Broj stanovnika | Bošnjaci | Hrvati | Srbi | Ostali |
| 1 | 2 | 3 | 5 | 7 | 9 |
| Travnik | 70747 | 31813 | 26118 | 7777 | 5039 |
Prosječan broj zaposlenih i plaće u općini Travnik
| Godina | Broj zaposlenih | Prosječna neto plaća u KM |
| 2000 | 8.795 | 369,33 |
| 2001 | 9.569 | 375,95 |
| 2002 | 9.868 | 417,23 |
| 2003 | 4.344 | 440,64 |
Nezaposlene osobe prema stručnoj spremi
u općini Travnik
Stanje decembar 2003.g.
| VSS | VŠS | SSS | NSS | VKV | KV | PKV | NKV | Svega |
| 43 | 54 | 1336 | 15 | 48 | 2235 | 170 | 2893 | 6794 |
Registrovani poslovni subjekti po djelatnostima u općini Travnik (31.12.2003.G.)
| A | B | C | D | E | F | G | H |
| 11 | - | 1 | 88 | 3 | 24 | 112 | 7 |
| I | J | K | L | M | N | O | Svega |
| 33 | 3 | 23 | 31 | 22 | 34 | 94 | 477 |
Prirodni kretanje stanovništva u općini Travnik
| Godina | Živo-rođeni | Umrli | Prirodni priraštaj | Umrla dojenčad | Skopljeni brakovi | Razvedeni brakovi |
| 1996 | 912 | 390 | 522 | 0 | 411 | - |
| 1997 | 884 | 440 | 444 | 22 | 413 | 12 |
| 1998 | 921 | 467 | 454 | 24 | 407 | 3 |
| 1999 | 795 | 465 | 330 | 12 | 388 | 2 |
| 2000 | 635 | 439 | 196 | 11 | 356 | 28 |
| 2001 | 581 | 414 | 167 | - | 325 | 51 |
| 2002 | 605 | 441 | 164 | 4 | 282 | 24 |
Razni pokazatelji
Stanje 31.12.2003.g.
| Površina | 529 km2 |
| Broj stanovnika | 51369 |
| Prosječan broj zaposlenih | 9868 |
| Prosječna neto plaća | 440,64 |
| Broj nezaposlenih | 6794 |
| Broj redovnih osnovnih škola | 26 |
| Broj odjeljenja u osnovnim školama | 215 |
| Broj učenika u osnovnim školama | 5862 |
| Broj nastavnika u osnovnim školama | 282 |
| Broj srednjih škola | 6 |
| Broj odjeljenja u srednjim školama | 106 |
| Broj učenika u srednjim školama | 3403 |
| Broj nastavnika u srednjim školama | 228 |
| Broj poslovnih subjekata | 477 |
| Broj obrtnika | 784 |
| Broj registrovanih putničkih vozila | 5678 |
| Magistralni putevi | 29 km |
| Regionalni putevi | 106 km |
| Lokalni putevi | 77 km |
Obračun neformalne ekonomije u Travniku (NOE)
Stanje XII 2003.g.
| Broj stanovnika | 51.268 |
| Broj zaposlenih | 9.731 |
| Broj nezaposlenih | 6.794 |
| Radno aktivni (15-65) | 34.476 |
| Učenici srednjih škola | 3.468 |
| Ostali aktivni | 14.483 |
| Nt (Ukupan broj učesnika neformalne ekonomije) | 21.727 |
| Akt (Broj aktivnog stanovništva bez nezaposlenih) | 27.682 |
| GDP po stanovniku | 1.711 |
| GDP u 000 km | 87.720 |
| Neformalna ekonomija općine u 000 KM | 68.849 |
| NOE u % | 78,5 |
Šta se u poslednje vrijeme dešava u našem gradu?
Želim da zabilježim neke svakodnevne događaje koji su se prije nekoliko godina, dok ja za završavam ovaj tekst, dešavaju u gradu Travniku. Evo nekih primjera:
Izložba pejzaža
Travnički "Preporod" je organizirao izložbu slika i crteža "Kameni" autora Davora Dizdarevića. Radi se o zanimljivom projektu čiji je cilj afirmacija mladih talenata. Taj projekat je realiziran u okviru likovnog ciklusa na temu: "Travnik, grad inspiracije". Pri tome, Davor Dizdarević nije slučajno izabran. Njegov dosadašnji rad i poptvrđuje da je riječ o osobi koja je zaslužila da učestvuje u ovom projektu. Radovi ovog autora predstavljeni su na izložbi pod nazivom "Kameni". Slikar se opredijelio za Stari grad, ali je izbjegao uobičajeni pristup u odabiru motiva, već je pažnju usmjerio ka traganju za "duhom mjesta", što je podiglo semantički nivo djela i otvorilo mogućnosti njegove bogate likovne razrade. Davor Dizdarević je izložio 12 slika (ulje na platnu) i isto toliko crteža. Kupovinom slika s ove izložbe njihovi budući vlasnici će pomoći druge "Preporodove" aktivnosti na afirmaciji različitih vidova kulturnog rada i stvaralaštva mladih.
"Biramo najlepši balkon, vrt, okućnicu"
Nevladino i nestranačko udruženje građana "PRIJATELJI TRAVNIKA" iz Paša mahale u saradnji sa Udruženjem/Udrugom privrednika "UPUT" Travnik - CDP Program razvoja zadruga-udruženja vlasnika stanova, te medijskim pokroviteljima "Radio televizijom Travnik" i TNT radiom Travnik i ove godine organizira akciju: "Biramo najlepši balkon, vrt, okućnicu" Travnik 2004.g.
Nagrade su:
-Dvije prve nagrade po 100 KM,
-Dvije druge nagrade po 50 KM.
Akcija Traje 20.04.2004.g. do 20.05.2004.g.
Prva samostalna izložba Rahele Čabro
Travničanka Rahela Čabro je u Internet klubu u Travniku organizirala prvu samostalnu izložbu svojih radova (Olovka, kombinovana tehnika na platnu i kombinovana tehnika na papiru". Izložba je organizirana u periodu od 6. jula do 6. avgusta 2004.g.
Tradicionalni lovački susreti na Vlašiću
Lovačko društvo "Vlašić" Travnik dana 20.06.2004.godine - nedelja, održalo je tradicionalne lovačke susrete na Vlašiću - lolalitet Lovački dom Gostilj.
Izložba Velida Trkića
Na dan 10.09. 2004.godine otvorena je Prva samostalna izložba Velida Trkića u Travniku
Izgradnja Srednjoškolskog centra u Travniku
Najtiražniji dnevni list "Avaz" u svom broju od 1.10.2004. godine objavio je slijedeću vijest:
U Travniku je jučer položen temeljac za izgradnju Srednjoškolskog centra, a položili su ga ministar prostornog uređenja FBiH Ramiz Mehmedagić i načelnica općine Travnik dr. Hasija Hadžić. Načelnica Hadžić je kazala kako je tokom mandata uložila najveći napor da se ispoštuje odluka Doma za ljudska prava i zgrada Gimnazije vrati Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a da će se izgradnjom nove školske zgrade riješiti smještaj Mješovite srednje i Mješovite ekonomsko-ugostiteljske škole.
Ova ulica koja nosi naziv Školska dobit će reprezentativan školski objekat - kazala je načelnica Hadžić, zahvaljujući se na podršci Vladi F BiH i Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Protesti zdravstvenih radnika
U predhodno navedenom broju lista "Avaz" objavljena je vijest i o štrajku zdravstvenih radnika. U tom članku se, između ostalog, kaže:
"Zdravstveni radnici SBK jučer, 60. dana štrajka još jednom su izašli pre dzgradu SBK i podsjetili Vladu na svoje zahtjeve. Bio je to treći javni protest zdravstvenih radnika SBK. U jutarnjim satima trebao je biti održan sastanak pregovaračkih timova jer je prethodni završen bez rezultata. Kako je pojasnio dr. Muris Trako, pregovarački tim Vlade SBK koji se pojavio na pregovorima bio je nekompetentan. - MInistar Šatrović se pojavio na sastanku sa dva svoja pomoćnika, pravnika, to je jedna nekompetentna ekipa. Mi smo te pregovore odbili, Pored toga, ministar je podnio i jedno saopćenje u kojem traži zamrzavanje štrajka - kazao je dr. Trako. Pošto je ministar tražio da se Sindikat izjasni o sudbini štrajka članstvo je pred zgradom Vlade još jednom podržalo nastavak štrajka i Predsjedništvo Sindikata. Ispred Udruženja porodica šehida zdravstvene radnike podržala je i Zehra Durak, a predstavnici Sindikata postavili su mali stolić ispred zgrade Vlade kao poziv na poštene pregovore.
K.K.
Eto, to su samo ukratko neka od mojih sjećanja na dalju i bližu prošlost Travnika. Ljudi od pera imaju običaj reći da se ono što nije zabilježilo nije ni desilo. Zbog toga sam i napisao ovaj tekst. Neka se zna bar ponešto od toga što se dešavalo u tom periodu. Možda ću jednoga dana opisati i drugi dio tih uspomena, a to je onaj skriveni dio kojeg nosim u svojoj duši. Da li ću to i uraditi ostaje da se vidi.
No comments:
Post a Comment